Oduvijek sam imao osjećaj da se u ceradama koje su raširene preko velikih dijelova Trga Urbana Loritza, kao zaštita od kiše, sunca i snijega, krije nešto posebno. Meni izgledaju kao da su arhitekte prilikom dizajniranja inspirirala šišmiševa krila. Jedne noći, kada me je put kući ponovo proveo pod ceradama, upoznao sam to Nešto.
Već izdaleka primijetio sam da je danas na krovu nešto bilo drugačije nego inače. Zar Trg nije bio mnogo tamniji? Kada sam zatim stao direktno ispod krova, zaista nije bio upaljen nijedan od reflektora koji su trebali osvijetliti cerade odozdo. U kioscima brze hrane, u kojima se u ovo vrijeme inače okreću doner kebabi i cvrče kobasice, vladao je mrkli mrak. A zar nije tamo podrhtavala cerada? Evo, sada ponovo?
Tada sam iznenada osjetio kako me je neko povukao za ruku. Kraj mene je stajala mala djevojčica sa čudnom haubicom na glavi, čije oči su svjetlucale prema meni iz tame. – Pođi sa mnom – rekla je djevojčica i povukla me za ruku za sobom. Neobično djevojčičino pokrivalo za glavu imalo je dugi rep, na čijem je kraju svjetlucala crvena zvijezda poput signalnog svjetla aviona. – Dobro se čuvaj! – dovikivala mi je i na moje veliko zaprepaštenje nekoliko trenutaka kasnije poletjeli smo i vinuli se u visine poput balona na vrući zrak.
Magičan let
Obletjeli smo cerade, uzdizali se sve više, a kada nam se otvorio pogled na krov s njegovim krilima, šiljcima i krakovima u cijelosti, djevojčica me je pozvala da stisnem svjetlucajuću crvenu zvijezdu na kraju njene šiljaste kape. Nakon što sam to učinio, cerade su pod nama počele da tinjaju poput uglja koji se još uvijek slabo žario i u koji je ulazio dašak vjetra. I iznenada se iz usidrenja odvojio šareno svjetlucajući zmaj koji je preo kao mačak i koji nas je posmatrao poduzetno svojim ljubaznim licem. – Hajmo početi – rekla mu je djevojčica – nemamo puno vremena. I ostavi svoje svjetlucanje za knjige!
Dok smo se spuštali na leđa bića iz bajke koje je sada obustavilo svoje svjetlucanje, djevojčica mi je objasnila u čemu sam to ovdje imao veliku čast da učestvujem: – Jednom godišnje prije Božića, knjiški zmaj i ja zujimo gradom i prekrivamo sve knjige svjetlucavom prašinom. Naročito veliku porciju pri tome dobijaju knjige za djecu. – A-a-a – zamucao sam, potpuno zbunjen od uzbuđenja – š-š-šta iz-izaziva ta svje- svje-svjetlucava prašina? – To je iznenađenje! – povika djevojčica i zmaju glasnim zviždukom dade naredbu da poleti. Zmaj je preo zadovoljno, mahao repom i pokrenuo se nespretno se koprcajući. Već uskoro je lebdio okretan kao lastavica kroz zrak, ponesen zanosom napravio nekoliko velikih krugova iznad trga i zatim se na povik djevojčice strmoglavio okomito kroz ventilacioni otvor u unutrašnjost bečke Glavne biblioteke koja se nalazi na Trgu Urbana Loritza.
Čarolija knjiga
Oko nas su se širile sive i blijede izdužene prostorije biblioteke u kojima nije bilo žive duše. Tu i tamo je kroz otvore i okanca prodirala svjetlost s ulice. Ponovo se začuo prodoran zvižduk i zmaj je odjurio hodnicima poput olujnog vjetra, razbacivao knjige iz regala i pri tome je ispuštao sjajnu svijetlu prašinu koja je, kako se činilo, mogla da oživi knjige. Jer, lepetale su svojim listovima poput preplašenih ptica, i ne samo to, i likovi priča su se izrojili, prelijevajući se u šarenim bojama, iz unutrašnjosti knjiga. Protezali su se i istezali, pravili smiješne grimase, okretali se i plesali, štipali se i čavrljali na mnogim različitim jezicima, prije nego su zanijemili i skamenili se, a knjige su ih ponovo ulovile. Pokušavali su da ih zgrabe kao ribe svoju hranu! A nakon što su ponovo sakupile sve svoje likove, knjige su odletjele nazad u regale.
Nakon što smo osvježili i zadnji kut Glavne biblioteke svojom čarolijom, ponovo smo se vinuli prema gore kroz ventilacioni otvor okrećući se, na moju molbu odletjeli još do Zapadne željezničke stanice, niz Mariahilfer Straße, i ponovo nazad do Trga Urbana Loritza, gdje smo se pozdravili, iako bih rado još nastavio da letim s njima cijelu noć. Smušen, sretan i tužan pratio sam pogledom knjiškog zmaja i njegovu drugaricu koji su nestajali na noćnom nebu.
… i ljudi
Kada sam onda sljedećeg dana posjetio Glavnu biblioteku – cerade su kao i obično bile zategnute iznad Trga i hvatale su kišu koja je sipila s neba – nisam ni tražio tragove svjetlucave prašine ili posebnog pozitivnog djelovanja koje je imala na čitaoce u biblioteci, iako me je to iskušenje pratilo na svakom koraku. Samo sam jednostavno posmatrao knjige kako ovdje uveseljavaju ljude, fasciniraju ih, opčinjavaju, potiču razgovore među njima, proširuju njihovo znanje i produbljuju njihovo međusobno razumijevanje, i to na mnogim jezicima. Božićno vrijeme nije moglo da ljepše prođe.
Zanimljivi linkovi o historiji
Lokacija Glavne biblioteke – wien.at-Stadtplan
Glavna biblioteka na Trgu Urbana Loritza (njemački)
Biblioteke Beča (engleski)
Biblioteke Beča na Facebooku
Historijske informacije na enciklopediji na internetu Wien Geschichte Wiki (njemački):
Ilustracije: Sandra Biskup
Tekst: Simon Kovacic
Prevod: Ivana Nevesinjac
