Kod moje bake i mog dede u Wiedenhofer-Hofu uvijek se nešto događa. Oni imaju najbolji balkon na svijetu. Po cijeli dan možemo preko visokih stabala gledati u bazen Kongreßbad. Vidimo i kad dječaci ili djevojčice prelaze preko ograde u bazen. „Prije se to stalno dešavalo“, kaže baka. "I ja sam to radila", nastavlja ona "jer nisam imala novca. A stvarno siromašnu djecu je osoblje s bazena puštalo unutra i bez karte".
Dedo sjedi cijeli dan u svojoj baštenskoj stolici na balkonu i pije vodu s limunom, kafu, a navečer vino. Čita novine i zatim zaspi. Moja baka mu napravi kafu u kuhinji, a ja mu je onda iznesem. Šoljicu uzimam s obje ruke i pazim da ne zapnem. Kafa se smiješno razlijeva u šoljici, a potom iz šoljice na tanjirić. Dedo onda stavi šalicu na novine i posrče kafu s tanjirića. A srče namjerno glasno, jer je tako ukusna kafa s tanjirića.
Zahvalni i snažna
Tako rado budem kod bake i dede, jer za mene uvijek imaju vremena. Budu tu cijeli dan. Oni uopće ne izlaze iz kuće, a i ako izađu, povedu me sa sobom. Ako pada kiša, ipak možemo biti na balkonu, jer je natkriven. Moj dedo je veoma zahvalan baki što je pružila jezik pri dodjeli stanova. Stan s balkonom je u posljednjem trenutku trebao dobiti neko drugi, ali onda se moja baka pobunila.
Moja baka je veoma snažna. Ona je mala, ima čvrste ruke i vrat poput bika. I dedo kaže da je baka snažna, ali samo kad ona nije tu. Kad je baka tu, dedo uvijek priča i pretvara se da je jači. Ali dobra stvar je što se njih dvoje razumiju. Oni uvijek kažu da su već tako dugo na svijetu da se više ne svađaju oko sitnica kao što to rade moja mama i moj tata. Baka i dedo se zaista nikad ne svađaju, a srećom, oboje su još uvijek prilično zdravi.
Aplauz skakaču u vodu
Dedo ima sjajnu prošlost kao skakač u vodu na bazenu Kongreßbad. U dnevnom boravku su okačene njegove fotografije. U crno-bijeloj boji. Tu stoji ispruženih ruku na deset metara visokoj skakaonici, a kosa mu zalizana kao da ju je uljem polio. Na fotografiji ima puno mišića i izgleda preplanulo. U licu je vrlo koncentrisan.
Dedo kaže da su ljudi vrištali i pljeskali kada je skočio sa skakaonice. Svi su ustali i stali do velikog bazena. Tada je na bazenu Kongreßbad postojao samo jedan bazen. Bio je dug sto metara. A voda je bila veoma hladna. Neki su ljudi ostali ležati i ležeći su posmatrali dedu. Nadzornik bazena je isključio muziku, svi su ušutjeli, a dedo je tada skočio, okrenuo se, napravio salta, ispružio se i uronio u vodu prav poput daske. Onda je počeo aplauz.
Gimnasticiranje u dnevnom boravku
Imao sam zanimljivu ideju. Postavio sam dedi skemliju u dnevni boravak i pitao ga da bi li skočio s nje. Isprva nije htio ustati, htio je da ostane sjediti u svojoj udobnoj stolici na balkonu, a ja sam ga vukao i preklinjao i onda je došao i vrlo pažljivo se popeo na skemliju. On je stvarno već veoma star. „Bravo!“ povikao sam i pljeskao. „A sad ispruži ruke, dedo!“, povikao sam i dedo je ispružio ruke i prilično se ljuljao, a onda je sam od sebe ispružio glavu i koncentrisano gledao kao na fotografiji, a ja sam pljeskao rukama i udarao nogama po podu.
Onda je baka ušla i rekla: „Šta se ovdje događa?“ i tad je ugledala dedu i počela da se smije i plješće rukama, ali to nije dedu omelo, još je više ispružio ruke i noge i onda je skočio. Baka je vrisnula i htjela je pridržati dedu, ali on se sigurno dočekao poput skijaških skakača. „Vidiš!“, rekao je dedo, „Nisam zaboravio!“
Pucnjevi u februaru
Ponekad se dedo sjeti kako se iz Kongreßparka pucalo na Sandleitenhof. Kad nešto pukne, on se automatski sjeti pucnjeva. Bilo od auspuha, poklopca, prozora ili kada vjetar zalupi vrata u stanu. On je bio dijete kad se pucalo. Živio je s majkom u sporednoj ulici. Bilo je tiho, onda se čulo dozivanje pa je počela pucnjava. Neki su ljudi i umrli. Vrlo blizu, gdje ljudi danas pse šetaju i auta voze.
"Šta su oni radili, ljudi u Sandleitenhofu?", pitao sam jednom dedu. "Bili su drugog mišljenja", rekao je dedo. „I zbog toga se na njih pucalo?“ „Da, nekad je nažalost tako.“ "I može li se to ponoviti?"
"Sve je moguće, ali nadam se da neće." Baka je rekla: „Dedo i ja smo proživjeli mnogo loših stvari, pa smo sumnjičavi. Ali, kažem ti jedno: Ljudi nikada ne bi smjeli pucati na ljude. Zato smo mi ljudi, da međusobno razgovaramo.“
Načela i nostalgija
Na bazenu Kongreßbad mi je najdraži tobogan. Dug je, ima puno okuka i na kraju se nastavlja i pod vodom. Sviđaju mi se i žuti ormarići u svlačionici. I mnoge crvene i bijele daske. Moj dedo voli sjediti gore u bifeu i gledati u bazen. Mnogi ljudi leže na livadi. A tu je staza ispod visokih starih stabala od bazena do bifea. Mnogo toga još uvijek izgleda isto kao nekada, ali puno se toga i promijenilo. Dedi nedostaju njegovi stari prijatelji. Ima ih još vrlo malo. Na fotografijama u dnevnom boravku su svi mladi i veseli, a kada se danas sastanu na bazenu, oni su stari i veseli.
Moja baka brzo postane nestrpljiva kad sjedi sa starim ljudima, iako je i ona sama već stara, pa onda ode ranije da pliva. I danas pliva sportski, s kapom za kupanje i naočarama za plivanje. Ona ima jednu prijateljicu koja joj je vrlo slična. Obje se ne pretvaraju da su dame, već kažu šta misle. One rade ono što smatraju ispravnim. Obje su veoma snažne žene.
Zanimljivi linkovi u vezi s pričom
- Lokacija Kongreßbad – wien.at-Plan grada
- Kongreßbad – Ljetni bazen grada Beča (njemački) – wien.at
- Kongreßbad (njemački) – dasrotewien.at
Historijske informacije o Beču Historija Wiki (njemački):
Ilustracija: Sandra Biskup
Tekst: Simon Kovacic
Prijevod: Profis d.o.o.
