Kad sam bio mlad, nije bilo internetskih stranica. Barem ne u mom svijetu. Nisam djed koji djeci priča o dobrim starim vremenima. Ali, toliko sam star da su prvi radovi koje sam predao na univerzitetu morali biti rukom napisani. A, kao brucoš još sam naučio kako u biblioteci tražiti knjige u ladicama koje su bile ispunjene hiljadama karticama.
Kako je to bilo tada?
Kad se sjetim tog vremena sredinom devedesetih godina, ne radim to iz nostalgije. Od tada se sve nekako dogodilo prilično brzo i ponekad se spontano javlja pitanje kako su jednostavne svakodnevne stvari funkcionirale prije nego što su postojali internet i mobilni telefon. Kao mladi student sam iznova i iznova posjećivao Bečku biblioteku u vijećnici. Kako sam saznao kada je otvorena? Da budem iskren: ne sjećam se toga. Znam da sam bio tamo i listao veliki atlas o historiji regulacije Dunava, ali kako sam saznao koje je radno vrijeme: nemam pojma.
Sjećam se jedne stvari: tada sam zapisivao radno vrijeme u svoju svesku ili u kalendar, kako bih ih imao pri ruci u sljedećoj prilici. Sjećam se i da sam uvijek imao nešto za pisati sa sobom. I knjigu, moj odani prijatelj i pratilac u prvim godinama studija, za koju bih se mogao držati, iza koje bih se mogao skrivati i u koju sam mogao zabijati nos kad god bih htio. Tada sam se ponekad u podzemnoj željeznici sa svojom knjigom osjećao kao autsajder, ali danas znam da definitivno nisam sam sa svojom potrebom da u nešto zurim tokom vožnje.
Fleke od tinte, video igrice
Čim sam tada pisao? Šaljem zahtjev za pretragu svom sjećanju, a ono mi isporučuje srebrno nalivpero u kožnoj futroli bordo boje koje je prilično teško u ruci. I sjećanje mi još više izbacuje: moje prvo nalivpero u osnovnoj školi i kako sam bio ponosan na njega, i brisač tinte s dvije kapice, crvenom za brisanje i plavom za pisanje preko. Fleke od tinte na mojim malim rukama, moja pernica. Moje prvo ljubavno pismo. Popodneva u dnevnom centru za djecu. Fudbalski trening. Školski sendviči. TV serija Knight Rider. Moj prvi digitron. Moja prva kompjuterska igra koju je donio Uskršnji zeko: to nije bila mala video igrica s dva dugmeta, kojom bih bio veoma zadovoljan, niti sklopiva dvospratna video igrica s kojom bih presretan skakutao okolo, ne, nego ogromna stvar s dvije zelene poluge na kojoj su mi braća i sestre zavidjeli, s ekranom, na kojem su kornjače prolazile kroz labirint, a koja je uz to i puštala muziku!
Natpis na vratima
Iako sjećanju nisam dao nalog za novu pretragu, ono me obavještava da se bečka biblioteka u gradskoj Vijećnici zvala Bečka gradska i državna biblioteka kad sam je prvi put posjetio.
Međutim, ostatak puta do radnog vremena moram rekonstruirati: vjerovatno sam išao u doba dana kada sam pretpostavio da će biti otvorena, na primjer radnim danom prijepodne. U Vijećnici sam vjerovatno pitao na šalteru za informacije kako najbolje doći do gradske i državne biblioteke i slijedio znakove kroz široko razgranatu zgradu. Vijećnica je već tada bila veoma velika. Imala je, kao i danas, dva međusobno dosta udaljena krila, mnoštvo različitih dvorišta i zbunjujući broj stepenica, liftova, vrata i hodnika za neiskusnog novajliju poput mene. Na kraju sam vjerovatno stajao pred ulazom u gradsku i državnu biblioteku i pročitao radno vrijeme s natpisa na vratima. Onda su nalivpero i sveska odigrali svoju ulogu da pohrane informacije za buduće posjete. Voilà.
Novo čulo
Sad sam se sjetio: mogao sam i nazvati Bečku biblioteku, telefon je postojao, ali to bi mi tada bilo jako neprijatno. I: radno vrijeme mi tada nije bilo toliko važno kao danas, imao sam puno više vremena. I još nešto: danas veoma često provjeravam radno vrijeme jer je tako lako dostupno na mom pametnom telefonu. Čudan je osjećaj kad neku rutu, koju sam vozio stotine puta, vozim bez GPS navigacije. Pametni telefon skoro da je sastavni dio mene, poput novog čulnog organa.
Danas ulazim i izlazim iz bečke biblioteke danonoćno. Prije posla zaronim u manuskripte Johanna Nestroya ili Franza Schuberta na svom pametnom telefonu. Za večerom slušam anarhističkog bečkog rokera Stefana Webera kako govori o svom životu. Poslijepodne slijedim rutu tramvaja na baroknom planu grada, prije odlaska na spavanje gledam obilaske izložbi, diskusije ili prezentacije knjiga.
Čipovana unučad
Već se radujem licima punim nevjerice svojih potencijalnih unuka kad im kažem da je u mom djetinjstvu postojala samo crno-bijela televizija, a u mojoj mladosti nije bilo interneta i mobilnog telefona. I naprezanju moždanih vijuga pri pokušaju da zamisle nešto tako nezamislivo. Ja, s druge strane, nekada nisam mogao zamisliti ono što je danas svakodnevica i danas teško mogu zamisliti u kojem pravcu će putovanje ići dok budem živ.
Pokušat ću: kad budem jako star, Bečka biblioteka će i dalje biti na prvom spratu gradske vijećnice, u to sam prilično siguran, a radno vrijeme neće biti puno drugačije. Možda ću tada lutati uokolo s svojim naočalama za virtualnu stvarnost i senzorima pokreta na tijelu u nekoj arhivi biblioteke koja danas ni ne postoji. Ili već imam implantate u sebi pomoću kojih mogu letjeti kroz virtualne svjetove. Nažalost, vjerovatno više neću doživjeti da kompjuter pretvara moje misli u tekst i pokretne trodimenzionalne slike. Nisam baš siguran da moja unučad neće.
Ono što je međutim sigurno jeste da ćemo i dalje razmišljati, osjećati, sanjati i sjećati se. Da ćemo se sresti i da ćemo očuvati svoje tragove. U kojem god obliku ili mediju.
Zanimljivi linkovi u vezi s pričom
