"Mislim da sam sada dovoljno vidjela", rekla je Sarah i isključila televizor, automatski uzela svoj pametni telefon, ali ga onda odmah odložila i čak ustala da ga ostavi na neko mjesto izvan vidokruga. Stefan je sjedio na kauču i gledao u ekran na kojem se upravo izvještavalo o koronavirusu.
U Zagrebu se dogodio zemljotres, a toranj zagrebačke katedrale se odlomio i pao. 15-godišnja djevojčica bila je u smrtnoj opasnosti, a žene su sa svojim novorođenčadi morale iz klinike pobjeći na ulicu. Ljudi iz susjedstva su uprkos ograničenjima izlazaka napustili svoje kuće i opskrbili ih s osnovnim potrepštinama.
Otvorene oči, otvorene uši
Bila je to druga sedmica u kojoj je rečeno da se ostane kod kuće i da se izbjegavaju društveni kontakti. Gradonačelnik Beča je u studiju vijesti sjedio dva metra udaljen od voditelja, a njih dvojica se nisu ni rukovali. Policijske patrole vozile su gradom i sa rotacijom i muzikom iz zvučnika se zahvaljivale javnosti što su se pridržavali uputstava vlasti. Bilo je i ljudi koji nisu poštovali upute i neki od njih su već bili kažnjeni. Lipicaneri su šetali u vrtu Burggarten koji je, kao i svi savezni vrtovi, bio zatvoren. Parkovi grada Beča su i dalje bili otvoreni, ali su igrališta bila zatvorena. Grad je na mnogim mjestima bio pun procvalog drveća i grmlja. Proljetno cvijeće nicalo je iz zemlje, jer je bilo toplo kao ljeti, sve dok se nije vratila zima s ledeno hladnim zrakom sa sjevera.
Zabilježeni su prvi smrtni slučajevi u Beču. Govorilo se da su ljudi stariji od 65 godina posebno u opasnosti kao i osobe s već postojećim bolestima. Zato je Sari i Stefanu, koji su imali tek nešto više od trideset godina, bilo posebno zanimljivo koliko su ljudi koji su umrli od koronavirusa, zaista imali godina i jesu li imali hronične bolesti ili ne. Jer saznanja o bolesti još nisu bila toliko pouzdana, rekli su stručnjaci, koji su to morali znati. Nije se moglo u potpunosti isključiti da bi virus i za njih mogao biti smrtonosna prijetnja.
Neizvjesna rutina
Bar u kojem je Stefan radio do prošle sedmice bio je zatvoren, čekalo se otpuštanje. Još nije bilo sigurno hoće li njegova šefica iskoristiti vladine propise o skraćenom radnom vremenu. Sarah je radila od kuće. U početku je sve ostalo isto. Računar je bio na stolu u dnevnoj sobi, a pored njega je bila sveska sa njenim radnim dokumentima. Stefan je puno gledao televiziju pa se, dok je Sarah radila, premjestio u spavaću sobu. Išao je u kupovinu sa rukavicama za jednokratnu upotrebu i šalom preko usta, i kuhao je. Radio je dnevno nekoliko sklekova ili je to barem planirao. Dugo je ležao u kadi. Išao je povremeno u dnevni boravak kako bi obišao Sarah i popričao s njom. Ovako je izgledala svakodnevica već više od sedam dana. Svakodnevnica zlatnog hrčka, tako su je sada zvali.
"Pogledaću kako je vani", reče Sarah. "Odoh se provozati biciklom. Hoćeš li sa mnom?" "Prehladno je vani." Stefan je legao na kauč i stavio jastuk pod glavu.
„Danas sam još htjela probati sašiti masku za usta. Našla sam sjajno uputstvo. Moram samo naći odgovarajući komad žice.“ "Za šta?" "Kao držač za nos." „Šta je sa ovim malim zavarenim žicama za vrećice za zamrzavanje koje nikad ne koristimo? Napokon ćemo ih iskoristiti.“ „Trebale bi funkcionisati. Reci mi, radiš li ti danas još?“ „Ne, već sam završila.“ Sarah je ustala i legla pored Stefana na kauč.
"Ovo ne može nikako biti istina, zar ne?", reče Sarah, nakon nekog vremena šutnje.
"Da, cijela situacija je luda", odgovorio je Stefan.
"Dešavaju se tako apsurdne stvari. Polaganje zakletve s maskama! Cjelokupna slovačka vlada ih je nosila, a predsjednica je svoju čak uskladila s haljinom!"
Stefan je odmahnuo glavom, a nakon što su još neko vrijeme u tišini ležali, rekao je: "Ove jadne žene u Zagrebu. Dovoljno je loše sad u ovo vrijeme roditi dijete, a sad još zbog zemljotresa moraju na ulici s novorođenim."
"Kako mi ovo sve zapravo procesuiramo, šta misliš?", pitala je Sarah.
"Ne znam", odgovorio je Stefan,"jednostavno to činimo."
"Svijet stoji naglavačke i imamo sreću da imamo sve što nam treba. Topli stan, šta za jesti."
"Zdravi smo ... i imamo jedno drugo."
"Da, imamo jedno drugo." - pomislila je Sarah. "Prije dvije sedmice nisam na tome bila zahvalna kao danas. Sjećaš li se kako sam se bila uznemirila što si se kasno s posla vratio kući?"
"Da, ako se brzo može desiti ... Bar je bio pun, pivo je samo tako teklo. Danas je to nezamislivo." Stefan je pročistio grlo. "Nažalost, još uvijek nisam siguran da se nisam zarazio tokom posljednjeg radnog dana." "Prošle su dvije sedmice. Nisi zaražen. Zdrav si, samo pušiš malo previše." Sarah je poljubila Stefana u obraz i uspravila se. "Sad izlazim." „Idem s tobom. Na putu bismo mogli svratiti do gospođe Nepomuk i pitati je li joj treba nešto". „Dobra ideja, učinimo to."
Ne dirati
Sarah i Stefan su se obukli, sišli na prvi sprat i zazvonili gospođi Nepomuk. Gospođa Nepomuk bila je starija od osamdeset godina i slaba na nogama, te je obično trajalo dosta vremena da iz sobe dođe do vrata. Sarah i Stefan su prisluškivali. Čuli su je kako dolazi i čekali su je da upita: "Ko je?"
Međutim danas se pitanje nije pojavilo. Umjesto toga, otvarajući vrata, gospođa Nepomuk zveckala je privjeskom za ključeve tako glasno da su se Sarah i Stefan upitno pogledali. Kad je gospođa Nepomuk onda otvorila vrata, ugledali su lice sa vlažnim očima i crvenim mrljama. "Šta se događa?" Stefan je zadržao Sarah, koja je napravila korak prema njoj i instinktivno posegnula za njenom rukom da pruži podršku. "Moja kćerka", rekla je gospođa Nepomuk, pogledala Sarah u oči i počela silovito da jeca. Sarah je ponovo podigla ruke kako bi pripomogla gospođi Nepomuk, a Stefan ju je opet je zadržao. "Teško je, znam." Sarah je s ogorčenjem i bolom pogledala Stefana, duboko udahnula i napokon spustila ruke.
"Gospođo Nepomuk, šta se dogodilo? Ispričajte. Ali polako, smireno, mi smo sad tu." Gospođa Nepomuk se jecajući i sitnim koracima kretala kroz predsoblje, Sarah i Stefan polako su je slijedili pridržavajući se preporučenog odstojanja.
U dobrim rukama
Gospođa Nepomuk nije sjela u fotelju u kojoj inače sjedi kad je posjećuju, već je stala kod jednog od dva prozora i pogledala Dunavski kanal.
"Ne mogu sada da sjednem", rekla je preko ramena mladom paru koji se stajao na sredini sobe. "Moja kćerka je testirana. Pozitivna je." Gospođa Nepomuk je šutila. "Upravo sam saznala." Starica je duboko udahnula i odmahnula glavom. "Danas će je primiti u bolnicu. I ne smijem je posjećivati." Nastavila je s odmahivanjem glavom. "Moje dijete je u bolnici, a ja sam ovdje zarobljena i ne mogu ništa učiniti." Gospođa Nepomuk je briznula u plač i bila je toliko potresena da je izgubila ravnotežu i polako se srušila u stranu.
Sarah i Stefan požurili su da je uhvate i uspjeli su. Podupirući je s obje strane, smjestili su je u fotelju. "Žao mi je", prošaptala je, "Žao mi je. Sada i vas dovodim u opasnost." "Ne brinite gospođo Nepomuk. Biće to. Ne brinite." Stefan je donio čašu vode iz kuhinje, a Sarah je primakla stoličicu na koju je gospođa Nepomuk mogla položiti noge.
Sarah joj je sada govorila vrlo jasno i odlučno: "Gospođo Nepomuk. Vaša kćerka će primiti pomoć. U dobrim je rukama. Kreveta ima dovoljno, čak i za najozbiljnije slučajeve. Situacija se za nas nije drastično promijenila. Jer se svi držimo zajedno i tu smo jedni za druge. "Gospođa Nepomuk je slušala i klimnula glavom. "I nas dvoje, Stefani ja, smo i nadalje tu za vas, kao i prije. Mi ćemo se pobrinuti za vas. Niste sami."
Gospođa Nepomuk je pognula glavu i ponovo počela plakati. "Samo da se sve dobro završi. Samo da sve ovo brzo prođe." "Zajedno ćemo izdržati", rekao je Stefan, koji je stajao s čašom vode u ruci, „kao što je Sarah upravo rekla. A kad sve ovo dobro prebrodimo, idemo u šetnju s Vašom kćerkom Dunavskim kanalom, onako kako najviše volite." "Da", rekla je gospođa Nepomuk, "hoćemo". Gospođa Nepomuk je uzdahnula s olakšanjem i rekla, gledajući prvo u Sarah, a zatim u Stefana: "Hvala."
Poveznice na priču
Pitanje i odgovori o novom koronavirusu - Grad Beč (bosanski, hrvatski, srpski)
Koronavirus - Grad Sarajevo
Dunavski kanal – wien.at-Stadtplan
Crtež: Sandra Biskup
Tekst: Simon Kovacic
