Erwin
Bio je ponedjeljak, rano poslijepodne 2. studenog 2020. Erwin, rođeni Bečanin i konobar koji je bio predan svome poslu i kojeg je pandemija lišila posla, sjedio je u svom malom stanu u gradskom okrugu Währing* i nizao role toaletnog papira na starom konopu za sušenje rublja i to u bijeloj, ružičastoj i žutoj boji. Tako je potrošio tri velika pakiranja što baš i nije malo s obzirom na njegov skroman budžet i nije podrazumijevalo. Ipak, jednostavno je morao sudjelovati na događanju na koji ga je pozvala Margerita putem interneta: s jedne strane zato što je Margerita bila sasvim posebna osoba, a s druge jer se taj događaj za njega činio točno onim što mu treba budući da se kod kuće počeo osjećati strašno usamljeno. „Prerušite se i dođite u park Türkenschanz kako bismo još jedanput uživali u zajedničkoj večeri prije nego što nam opet onemoguće druženja.“
Erwin je otpio gutljaj iz danas već treće ili četvrtke limenke piva i zavezao konopac za remen hlača. Skeptično je promotrio svoje djelo. „Nadam se da se svi još sjećaju da su u ožujku police s toaletnim papirom bile prazne inače ću se skroz osramotiti. Kako god, nema veze.“
Vera
Vera je Margeritinu objavu pročitala u subotu navečer. Od tada je ostatak vikend silnom revnošću radila na velikom ukrasu za glavu u obliku koronavirusa. Do sitnih sati na svom je kuhinjskom stolu modelirala ogromno brdo plastelina. Oblikovanje, oslikavanje i modeliranje ju je zabavljalo i odvraćalo joj misli od brige za roditeljima. Vrhunac njezinog rada bilo je pričvršćivanje lampica na unutarnjoj strani koje su svijetlile kroz proreze i rupice. Bila je jako zadovoljna svojim umjetničkim djelom.
Dva sata pred početak povorke u 17 sati Vera je sjela s čašom crnog vina za kuhinjski stol. Tek što je mirno sjela, misli su joj odletjele k roditeljima koji su zajedno živjeli u staračkom domu u Gornjoj Austriji. O majci se nije toliko brinula, ali o ocu... Što se tiče njega, morala je računati s tim da ga možda uskoro više neće biti. Ni izrada sto umjetničkih djela s temom korone tu joj ne mogu pomoći. Veri su se oči napunile suzama, ali se sabrala, popila gutljaj crnog vina i pogledala kroz prozor. „Dobro će mi doći društvo“, pomislila je, „trenutačno mi je sve ovo malo previše.“
Obitelj Skeif
Djamal je bio kirurg i izbjeglica iz Sirije. U međuvremenu je u Beču u blizini Schubertovog parka u okrugu Währing pronašao svoj novi dom. Ljudi koji nisu doživjeli rat ili bježanje iz domovine teško su mogli razumjeti kolika je samo sreća sjediti na kauču u sigurnosti svog dnevnog boravka. I njegova žena i djeca bili su sigurni. S pravom je bio zahvalan. Događanje na koje ga je Margerita, koju nije osobno poznavao, pozvala, činila mu se kao dobra prilika da tu zahvalnost i pokaže. A i djeca su zbog puno vode i pataka rado išla u park Türkenschanz.
„Htjeli smo nešto smisliti za povorku u parku Türkenschanz“, doviknuo je Alexu i Larissi koji su projurili pored njega. „Što bismo mogli ondje raditi? Hej, dođite malo! Pada li vam nešto na pamet?“. Stariji Alex kratko je razmislio i onda uzbuđeno skačući na mjestu povikao: „Pjesmu, pjesmu, pjesmu!“. „Pjesmu“, reče Djamal odobravajući, „to je jako dobra ideja“. „A ti?“, pitao je Djamal mlađu sestru koja j poslušala pitanje raskolačenih očiju, ali isprva nije imala namjeru odgovoriti. „Ne znam“, odgovorila je Larissa na koncu, otišla u dječju sobu i zasvirala po svom šarenom dječjem bubnju. Alex je sjeo pored nje za svoj električni klavir, uhvatio ritam Larissinog bubnjanja i počeo pjevati. „Korono, korono, u Dunav uskoči, korono, korono, u Dunav uskoči!“. Djamal je stajao na vratima dječje sobe i iznenađeno klimao glavom. „Odlična pjesma!“ rekao je i zapljeskao.
Simon
Simon, britanski umjetnik koji se u svojim bečkim godinama udaljio od trendova i zakoračio u smjeru performansa, smatrao je 2020. smiješnom. Tek što se smirila nacionalna farsa oko Brexita, započela je globalna predstava pod imenom „Korona“. I u toj se drami svojeglavost britanske vlade pobrinula u najmanju ruku za čuđenje, ako ne i odmahivanje glavom i odbijanje. Austrija je skijalištem u Ischglu** dala svoj međunarodni doprinos širenju pandemije. Pa i velika buka oko boja na tzv. semforima epidemije, to miješanje politike i zdravlja dalo je duboke uvide u stanje društva. Bilo je to uzbudljivo vrijeme za umjetnost.
Je li to tragedija, je li to komedija? Što je duže pandemija trajala, to je bilo manje jasnih odgovora na to pitanje. Simon naposljetku nije bio siguran kome može vjerovati, a kome ne. Sada se početkom studenog ostvarilo ono o čemu se u proljeće samo govorilo: preopterećenje zdravstvenog sustava, manjak kreveta na odjelima za intenzivno liječenje, nedostatak osoblja. Pojavio se novi koban pojam –„trijaža“***. Što se dogodilo tijekom ljeta? Simon se prvenstveno brinuo da bi se i on mogao zaraziti. Bio je okorjeli pušač, živio punim plućima i nebrojeno puta pretjerao u svemu. Bi li uspio preživjeti teške simptome? I što ako mu zaista bude trebao krevet na intenzivnoj, a njega ne bude? Vidio se kako nepomično leži na bolničkom krevetu, s maskom za kisik, prikopčan na aparate koji ga održavaju na životu. Njegov satirički duh ga je napustio, šutke je snuždeno sjedio vani na prozoru zabrinut za svog domaćina.
Simon se sjetio Margeritine objave koji je jutros zapazio. Radilo se o kostimiranoj povorci. „Idem onamo prerušen u Smrt, s crnim plaštem i kosom. Bit će fantastično. Makabristično i iskreno. Improvizirat ću. Metla će mi poslužiti kao kosa.“
Zsuzsanna
Zsuzsanna je radeći kao njegovateljica dugi niz godina putovala na posao iz svoje rodne domovine Mađarske u Austriju. Rado je radila svoj posao i dobro se snalazila s odgovornošću i opterećenjem koji dolaze uz to. Ove je neobične godine pak osjetila kako je posao preopterećuje i dovodi do njezinih granica. Zabrana putovanja, testiranja na koronavirus, često mijenjanje propisa i mišljenja stručnjaka te nošenje maski iscrpljivala su je. Najteža je ipak bila neprestana briga da će unatoč temeljitoj higijeni biti odgovorna za ozbiljno oboljenje ili čak smrt osobe koja joj je povjerena. Što bi to značilo za njezinu budućnost ako bi se takvo što dogodilo upravo zbog njezine pogreške? Bi li smjela raditi svoj posao i dalje?
Gospođa Hazanović o kojoj se počela brinuti prije nekoliko mjeseci, zaspala je u kasno popodne ispred televizora. Zsuzsanna je sjedila pored nje i toliko se bila pogubila u slikama, glasovima i licima da je potpuno zaboravila kako se trebaju dogovoriti oko današnje šetnje. Jedan uznemirujući propust. Dan je bio predivno topao, vjerojatno posljednji pravi topao dan ove godine.
Zsuzsanna je sad stajala za daskom za glačanje, gledala je kroz prozor i vidjela kako sunčeva svjetlost poprima večernje boje. Ako je mislila izaći, morala je to učiniti smjesta. Isključila je glačalo, napisala poruku, na prstima prošla dnevnom sobom i ostavila poruku tako da je gđa Hazanović vidi kad se probudi. Zsuzsanna se obukla, žurno spustila stepenicama i izašla. Krenula je k obližnjem parku Türkenschanz. Htjela je otići do velikih platana ispod čijih bi krošanja živnula, da, postala skroz lagana i radosna.
Prva sudionica
Zsuzsannu je na dolasku u park pozdravila mlada žena koja je oko vrata nosila lanac s malim bijelim lampionima. U ruci je držala ploču na kojoj je šarenim slovima pisalo „Margeritina povorka“. „Došli ste na povorku?“ pitala je ozarenog pogleda mlada žena. „Ne“, odgovorila je Zsuzsanna i zainteresirano se okrenula prema ploči. „Vi ste Margerita?“. „Da, ja sam.“ „A što je to povorka?“ „Zajednička šetnja puno ljudi. Nadam se da će se svaki tren ovdje pojaviti ljudi u maskama i kostimima. I onda ćemo se zajedno prošetati parkom“. Na Margeritinom licu se pojavio širok osmjeh, Zsuzsanna je dobrohotno kimnula glavom i nasmiješila se. „Želim vam dobar provod“, reče i okrene se da ode.
„Pridružite nam se“, rekla je Margerita, „Hajde! Danas želimo zajedno dati primjer životne radosti i zajedništva u ovim teškim vremenima.“ Zsuzsanna se zaustavila, okrenula prema Margeriti, zatim pogledala daleko u park gdje su iza brežuljka stajale velike platane, ponovno se okrenula prema Margeriti i rekla: „Jako ste ljubazni. I večer je danas veoma posebna. Pridružit ću vam se.“ Margerita je poskočila i Zsuzsanni poslala poljubac. „Vi ste prvi i divni ste!“
Ostvarenje ideje
Iza ugla pojavio se Erwin, zastao je, pogledao konopac s rolama toaletnog papira koji je zakačen za hlače vukao za sobom, i nastavio zadovoljno dalje. „Zdravo!“ pozdravila ga je Margerita. „Erwine, super da si došao!“ Erwin je otpio gutljaj iz limenke piva i pozdravio obje žene duboko se klanjajući. „Kad Margerita pozove, ja stižem! Osim toga, ako netko mora na zahod, imam dovoljno papira.“ Erwin se okrenuo, podignuo konopac i pokazao ga uz drzak izraz lica. „Nabavio sam ih nekoliko za nas.“ – „Ideja je super. Samo za nju isplatilo se sve ovo organizirati.“ Erwin se okrenuo oko sebe. „Ali nema nas baš puno.“ Zsuzsanna je pogledala Margeritu koja je opušteno slegnula ramenima. „Bit će nas, polako samo.“ - „Vidjet ćemo još“, reče Zsuzsanna u predivnoj kombinaciji bečkog i mađarskog i drsko pogleda Erwina i Margeritu.
Smrt
Onda se pojavio Simon, zamotan u veliku, crnu deku, držeći u ruci metlu za koju je zalijepio noževe i vilice. Za njim je išla grupa mladih ljudi koji su se međusobno okretali i ocjenjivali ručno izrađene kugle prišivene na kape u obliku koronavirusa. „Zdravo! Dobro došli!“, doviknula im je Margerita, „došli ste na pravo mjesto!“. Simon je Erwinu, Zsuzsanni i Margeriti okrenuo svoje lice koje je obojio u crno, raskolačio oči i dubokim, jezivim glasom rekao: „Doći ću po vas, doći ću po vas. Korona kruži, dragi moj prijatelju. Sve ću vas uhvatiti.“ – „Bježi“, reče Erwin i učini pokret nogom kao da bi udario Simona u stražnjicu. A Simon je igru prihvatio, okrenuo se prema Erwinu i zarežao na njega. „I ti si dobro došao, Košče“, rekla je Margerita veličanstveno i prihvaćajući igru pružila mu ruku. Simon je iz unutrašnjosti svog ogrtača izvukao žutu kartonsku kutiju na kojoj je pisalo „Korona“. „Možda ste za malo mog najdražeg praha?“ „Nestani“, zapovjedila je Margerita i ispruženom rukom pokazala u daljinu. „I ja kažem“, našalio se Erwin, „Brzo, brzo bježi odavde“.
Nova bečka pjesma
Nove pridošlice prošle su kroz ulazna vrata parka Türkenschanz noseći svjetleće vražje rogove, kvrgave masažne lopte, bodljikave ribe kugle i mnoge druge modne dodatke koji se su na maštovit način odnosile na temu pandemije. Alex i Larissa stigli su pjevajući i bubnjajući „Korono, korono, uskoči u Dunav“. Zaustavili su se kod Erwina i sa zanimanjem, ali i pomalo iritirano promatrali konopac pričvršćen za njegove hlače. Djamal i njegova žena Alia, čija su lica bila uokvirena u čupave, bijele božićne brade, stali su pored djece i pitali Erwina što njegov kostim znači. Margerita im je prišla. „Drago mi je što ste tu i što ste doveli djecu. Pjesma je totalni hit!“. Alia i Djamal pružili su lakat Margeriti. „Hvala na super ideji. A pjesmu su Alex i Larissa sami smislili!“ „I treba od toga napraviti tradicionalnu bečku pjesmu“, primjetio je Erwin. Zsuzsanna je toplo pogledala djecu.
Iza ulaznih vrata parka postalo je tijesno, ljudi su se počeli raspoređivati po putu koji je vodio u park. Padao je mrak. Svjetla kostima su se upalila, razgovori su punili prostor, a djeca su okruživala rasutu gomilu, prolazila neprimjetno pored odraslih ili ih nestrpljivo vukla za ruku.
Kraljica korone
Žubor, smijeh i pljesak prolazio je gomilom kad se Vera sa svojim raskošnim, svjetlećim ukrasom od papir-mašea u obliku koronavirusa pojavila iza ugla. Margerita je oduševljeno zapljeskala i povikala: „Stigla je kraljica korone! Kakva čast!“ Vera je podigla ruke i zavrtjela se kako bi se pokazala sa svih strana. Simon je stao pored nje i prijeteći zavitlao kosom iznad njezine glave. Time je izazvao poneko negodovanje, izviždavanje, osmijeh i pljesak.
Margerita je stala među okupljene ljude, zaokružila šaku oko usta kako bi je bolje čuli i povikala: „Još jednom dobro došli! Ja sam Margerita i presretna sam što ste svi došli! Moja poruka je očito stigla do vas. Danas ćemo uživati u društvu, zabavit ćemo se i opustiti. Nismo sami iako nam se katkad tako čini. Puno nas je i zajedno ćemo preživjeti ova vremena. Idemo zajedno i uživajmo u ovoj divnoj, toploj večeri! I držite razmak, molim vas!“
Povorka je lagano krenula. „Kamo?“ čuli su se glasovi. „Prema velikim platanama!“ povikala je Zsuzsanna i nasmijala se sama sebi zbog svog entuzijazma. Margerita ju je s osmijehom pogledala. „Osjećaš li to?“ pitala je tiho Margerita. „Da, osjećam“, odgovorila je Zsuzsanna, „osjećam“.
* Währing (18. bečki okrug) – bogata stambena četvrt u jednom od najzelenijih dijelova Beča. Zapadni brežuljci na rubu Bečke šume spadaju u omiljena mjesta za piknik i šetnju. Prostrani park Türkenschanzpark obližnji je park s jezercima, dječjim igralištima i vidikovcem Paulinenwarte. Postoje idilična mjesta poput Pötzleinsdorfa, ali i mjesta s urbanijomatmosferom poput gusto naseljenog istočnog dijela okruga.
** Ischgl – austrijsko skijalište u Tirolu i jedno od najposjećenijih skijališta u Alpama koje u vrijeme sezone dnevno ugosti i po nekoliko tisuća skijaša. Mnogi izvori navode ga kao glavno žarište širenja virusa SARS-CoV-2 u Europi.
*** Trijaža (od francuskog „trier”: „razvrstati”, „izabrati”) – medicinski postupak koji se primjenjuje u hitnoj medicini i koji liječnicima omogućuje razvrstati pacijente prema stupnju bolesti i prognoze.
Zanimljive poveznice uz priču
Standort Türkenschanzpark - wien.at-Stadtplan
Türkenschanzpark (engleski) - wien.gv.at
Informacije o koronavirusu - wien.gv.at
Türkenschanzpark (njemački) – Povijesni podaci o Beču
- Crtež: Sandra Biskup
- Tekst: Simon Kovacic
