Ivan je bio visok i stasit čovjek. Bilo mu je 45 godina i živio je sam u Zagrebu. Jednom je prilikom radi jednog kongresa doputovao u Beč. Bilo je proljeće, a dani topli i sunčani. No Ivanu je od samog kongresa više značila prilika da ponovo nekoliko dana provede u Beču − gradu svog djetinjstva i mladosti. Čim su za njegov put saznali njegovi roditelji, koji su ondje nekoć radili kao znanstvenici, odmah su ga pozvali kod sebe i obasuli prijedlozima koje bi sve ljude i mjesta obavezno trebao posjetiti. Već danima prije putovanja Ivan je pokušavao zamisliti koliko se Beč u međuvremenu možda promijenio. Pritom je također shvatio da, prije svega, od srca želi posjetiti kvart u okrugu „Josefstadt“ gdje je odrastao.
Čim je završio svoje poslovne obaveze, Ivan se upravo tamo i uputio. Šećući uzbuđeno ulicom „Josefstädter Straße“, koja se proteže od istoka do zapada malog buržujskog okruga, osjetio je da mu je srce počelo kucati još brže kad je naišao na iste one izloge i kuće pored kojih je prolazio kao dječak. Činilo se da je čak i tramvaj glasno zazvonio baš njemu u čast.
Kad je zatim skrenuo u ulicu „Lange Gasse“, gdje je nekoć živio sa svojim roditeljima, tamo su ga ponovo dočekale niske barokne kuće sa svojim specifičnim zaobljenim ulazima. Restoran na uglu dobio je, doduše, novi sloj boje, ali pritom nije izgubio ni tračak svoje udobnosti. Nevjerojatno je da nas nijeme, stare građevine mogu toliko ganuti. Nekako se prisjetio svega što je doživio od tada do danas. Od tog silnog osjećaja navrle su mu i suze na oči.
Kada su taj osjećaj i uzbuđenje donekle popustili, malo je bolje promotrio svoje okruženje i primijetio da se ulica „Lange Gasse“ u međuvremenu ipak jako promijenila.
Kameni pločnik umjesto asfalta, puno manje automobila, zelenilo. Mali kafić sa šarenim stolovima i stolcima direktno na nogostupu. Cijela je ulica od jedne do druge strane popločena na istoj razini, zbog čega je više nalikovala trgu nego ulici ili pak nečemu između to dvoje. Sada je ovdje nekako puno mirnije, pomalo kao u nekoj seoskoj uličici. Čudesno. Ivan zapravo ne bi imao baš ništa protiv da ga je dočekala ista ona ulica od prije 25 godina. No smatrao je da su promjene ovoj ulici itekako godile. Štoviše, učinile su je još ljepšom.
Tamo se nalazila i kuća kroz čija je vrata nekoć svakodnevno prolazio. Njezin se ulaz nije nimalo promijenio. Ovdje bi po povratku iz škole uvijek na brzinu dovršio ostatak svojih šumećih bombona, prije nego bi se popeo do svog stana.
A jednom je prilikom na istom tom pragu stajao kao pokisla vrba. Dogodilo se to nakon što je prvi put u životu otišao na spoj. Djevojka se zvala Julia, njegova prva ljubav, a sastali su se u kafiću „Strozzi“, odmah iza ugla. Tamo mu je Julia neočekivano priopćila da je previsok za nju i da je ovaj susret ujedno njihov posljednji. Umjesto da joj kaže svoje mišljenje, Ivan je posramljeno sjedio u tišini, da bi joj na kraju čak i platio sok od jabuke koji je naručila. Bilo bi bolje da se nikada s njom nije sastao jer je od tog trenutka, što se žena tiče, ostao gotovo traumatiziran. Ili si je to ipak samo umislio?
Ivan je pregledavao portafon u potrazi za prezimenom „Wranek“. Kad je pritisnuo zvono, javio mu se muški glas.
„Ovdje Ivan. Jesi li to ti, Stefane?“
„Ivan? Onaj Ivan?!“
Dvojica prijatelja iz djetinjstva pali su si u zagrljaj. Zatim su se uhvatili za ramena i zadirkivali zbog svog izgleda da bi naposljetku ruku pod ruku iz predsoblja ušli u dnevni boravak. Puno su si toga imali za ispričati. No vremena je bilo malo jer je Stefan navečer imao planove. Kad je na kraju Ivana proveo kroz stan, bacili su pogled i u Stefanovu nekadašnju sobu za igranje, gdje su zajedno proveli bezbroj lijepih trenutaka. Sada je to bilo carstvo Stefanove kćeri Lilly.
A kada Ivan planira imati djecu? Za to bi prvo trebao pronaći ženu.
„Znači li to da se još uvijek nisi oporavio od Julije?“, našalio se Stefan.
„Želiš li me se riješiti?“, odvratio mu je Ivan. „Radije bih pričao o nečem drugom."
Stefan mu je ispunio želju i promijenio temu. „Što misliš o novoj zoni susreta?“
„O čemu?“
„O novoj zoni susreta, rekonstruiranoj ulici 'Lange Gasse'.“
„Ah … da, da, sviđa mi se. Odlično.“
„Nećeš vjerovati koliko je uvjeravanja bilo potrebno da bi se taj projekt realizirao. Ljude je brinulo da više neće moći autom do svojih domova i da neće imati gdje parkirati.“
Nato je Ivan otvorio prozor.
„Tada je na ispitivanju javnog mnijenja 56 posto ljudi podržalo ideju za zonu susreta.“ Stefanu se na licu vidjelo oduševljenje.
„Rekonstrukcija je stvarno bila uspješna“, rekao je Ivan, promatrajući zbivanje na ulici. „Tko zna, možda u ovoj zoni susreta još jednom sretnem ženu svog života? Sve je moguće…“
„Znaš što?“, reče Stefan, „dogovorio sam se s jednom prijateljicom da ćemo se navečer naći tamo dolje u grčkom restoranu. Možeš nam se jednostavno pridružiti da vas upoznam. Mislim da biste se mogli svidjeti jedno drugome.“
„Danas navečer? Ne, ne, nisam to tako mislio.“
„Hajde, sigurno će biti zabavno.“
„Možda za tebe. Ne, ne. Danas nisam raspoložen za to. Danas želim nesmetano lebdjeti u prošlosti.“
„Ivane! Ti si ovdje u ovom trenutku u zo-ni su-sre-ta! Ovdje se čak ljudi koji vole automobile pristojno odnose prema ljudima koji vole bicikle. I obrnuto! U zoni susreta moguće su stvari o kojima negdje drugdje možeš samo sanjati! Stoga nemoj propustiti ovu priliku!“
Nato se Ivan počeo smijati. „Ostao si onaj isti stari Stefan. Dođi da te zagrlim. Prihvaćam poziv!“
Pet minuta prije 19 sati Ivan i Stefan sjeli su u restoran „Trilogie“ i za početak naručili nešto za piće. Deset minuta kasnije stigla je i Stefanova prijateljica Sarah. Ubrzo nakon toga Ivan je osjetio da bi tu ženu izrazito rado počastio jednom čašom soka od jabuke.
Mjesto zone susreta u ulici „Lange Gasse“ – wien.at - karta grada Beča
Meeting Destination Vienna (engleski) – WienTourismus
Povijest Beča Wiki:
Grafički prikaz: Sandra Biskup
Tekst: Simon Kovacic