Kad sam bio mlad internetske stranice još nisu postojale. Barem ne u mom svijetu. Nisam neki djedica koji o dobrim starim vremenima priča svojoj djeci. Ali sam ipak dovoljno star da sam svoje prve radove na fakultetu još pisao rukom. A kao student prve godine sam taman još naučio kako u knjižnici po ladicama ispunjene tisućama kartica tražiti knjige.
Kako je to nekoć bilo?
Kad se prisjećam devedesetih, ne činim to iz nostalgije. Otada je sve tako brzo protjecalo da se spontano nameće pitanje, kako li su nekoć, bez interneta i mobilnih telefona, svakodnevne, jednostavne stvari uopće funkcionirale? Kao mlad student sam svako malo išao u bečku gradsku knjižnicu. Kako sam znao kad radi? Iskreno, ne sjećam se. Znam da sam ondje bio, listao u velikom atlasu o povijesti dunavske regije, ali kako sam saznao kad knjižnica radi, nemam pojma.
Jednog se pak sjećam. Radno vrijeme knjižnice sam tad bio zapisao u notesu ili kalendaru kako bih ga imao spremnog za sljedeću priliku. Sjećam se i da sam sa sobom uvijek imao nešto za zapisivanje. A imao sam i knjigu, svog dragog prijatelja, pratitelja na prvim godinama faksa za kojeg sam se kad god bih to poželio, mogao uhvatiti, iza njega se sakriti ili u njega zabiti glavu. Znao sam tada sa svojom knjigom u podzemnoj željeznici djelovati kako autsajder, ali danas znam da nisam jedini koji ima potrebu zuriti u nešto za vrijeme vožnje.
Mrlje od tinte, kompjutorska igrica
Čime sam tada pisao? Svom mozgu šaljem upit za pretraživanje i on mi izbacuje srebrno nalivpero, koje se teško držalo u ruci, u zagasito crvenom, kožnatom etuiju. Mozak izbacuje još toga: moje prvo nalivpero iz osnovne škole na koje sam bio jako ponosan i brisač tinte s dvije kapice: s crvenom za brisanje tinte i plavom za pisanje preko izbrisanog. Mrlje od tinte na mojim malim rukama, moja pernica. Moje prvo ljubavno pismo. Popodneva u školskom boravku. Nogometni trening. Užine. Knight Rider. Moj prvi kalkulator. Moja prva kompjutorska igrica koju mi je donio uskrsni zeko. I ne, to nije bio mali uređaj s dva dugmeta koji bi me bio jako veselio, ni uređaj na rasklapanje s dvodijelnim ekranima s kojim bih presretan naokolo skakao, ne, bila je to prava, velika igraća konzola s dvjema zelenim drškama. I na kojoj su mi zavidjele moje sestre. S velikim ekranom na kojem su se kornjače kretale kroz labirint. I koja svira!
Natpis na vratima
Svome mozgu nisam bio ni poslao novi upit za pretraživanje, a već mi javlja da se bečka knjižnica u gradskoj vijećnici tad kad sam je prvi put posjetio, zvala Bečka gradska i pokrajinska knjižnica.
Ostatak puta do informacije o radnom vremenu sam morao rekonstruirati: Sigurno sam otišao u knjižnicu onda kada sam pretpostavljao da je otvorena, recimo jedno prijepodne tijekom tjedna. U vijećnici sam došao do šaltera za informacije i pitao kako ću najbrže stići do Gradske i pokrajinske knjižnice. Pratio sam putokaze kroz labirintsku zgradu. Vijećnica je i tada bila jako velika. Imala je i još ima dva krila koja su bila jako udaljena jedno od drugog, zatim unutarnja dvorišta, a toliki broj stepenica, dizala, vrata i hodnika bio je zbunjujući za jednog žutokljunca poput mene. Zatim sam valjda stajao pred ulazom Gradske i pokrajinske knjižnice i čitao radno vrijeme s natpisa na vratima. Potom su nalivpero i notes bili na potezu da tu informaciju pohrane za buduće posjete. I gotovo.
Novo osjetilo
A onda mi je sinulo! U knjižicu sam mogao i nazvati jer su ondje imali telefon, ali bi mi to tada bilo jako neugodno. Osim toga mi radno vrijeme nije bilo toliko bitno jer sam vremena imao. Za razliku od danas. Usto, danas često provjeravam radno vrijeme jer se na pametnim telefonima tako lako do njih dođe. Čudan je osjećaj kad do nekog odredišta, do kojeg sam već stoput vozio, dođem bez korištenja navigacije. Pametni telefon gotovo je postao dio mene, poput novog osjetila.
Sada neprestano odlazim u bečku knjižnicu. Prije posla na pametnom telefonu tonem u rukopise Johanna Nestroya ili Franza Schuberta. Za večerom slušam bečkog rokera Stefana Webera kako priča o svom životu. Popodne pratim tramvajsku rutu na karti grada iz vremena baroka, a pred spavanje gledam vođeni obilazak po muzeju, različite diskusije ili predstavljanje knjiga.
Čipirani unuci
Veselim se začuđenim izrazima licima svoje potencijalne unučadi kad im budem pričao da su u mome djetinjstvu televizori bili crno-bijeli te da internet i mobilni telefoni nisu postojali. Veselim se kako će napregnuti kotačiće u svome mozgu kako bi takvo nešto uopće mogli zamisliti. S druge strane, prije nisam mogao ni zamisliti ono što je danas svakodnevica. I jedva mogu zamisliti u kojem će smjeru još za moga života to putovanje ići.
Ali, evo, pokušat ću. Kada budem jako star bečka će knjižnica još uvijek biti na prvom katu vijećnice, u to sam prilično siguran, a ni radno vrijeme se neće puno promijeniti. Možda ću s naočalama za virtualnu stvarnost i senzorima za kretanje lutati po arhivu koji sad još ne postoji. Možda ću već imati ugrađene implantate pomoću kojih ću moći letjeti virtualnim svjetovima. Vjerojatno neću doživjeti da računalo moje misli pretače u tekst i prevodi pokretne, trodimenzionalne slike. Ali moji unuci sigurno hoće. Sigurno je pak da ćemo i dalje misliti, osjećati, sanjati i sjećati se. Da ćemo se sretati i da ćemo čuvati naše tragove. Bez obzira na oblik i medij.
Zanimljivi linkovi uz priču
- Bečka knjižnica u vijećnici - wien.at-Karta grada
- Bečka knjižnica u vijećnici (engleski jezik)
-
- Crtež: Sandra Biskup
- Tekst: Simon Kovacic
- Prijevod: Inozemni ured Grada Beča u Zagrebu
