„Mislim da sam sada vidjela dovoljno”, kazala je Sarah i isključila televizor. Automatski je uzela mobitel u ruke, no začas ga je odložila, pri čemu je čak ustala samo kako bi ga položila negdje izvan svojeg vidokruga. Sjedeći na kauču Stefan je gledao u ekran na kojem su do prije koji tren izvještavali o koronavirusu.
Zagreb je pogodio potres, a jedan toranj zagrebačke katedrale odlomio se i otpao. Petnaestogodišnja djevojčica bila je u životnoj opasnosti, a majke su s novorođenim bebama u rukama morale napustiti bolnicu i pobjeći na ulicu. Unatoč ograničenjima kretanja ljudi iz susjedstva izašli su iz svojih domova i opskrbili ih onim najpotrebnijim.
Otvorenih očiju i ušiju
Bio je to drugi tjedan u kojem su savjetovali da ostanemo kod kuće i izbjegavamo društvene kontakte. Bečki gradonačelnik u televizijskom je studiju sjedio dva metra udaljen od voditelja. Nisu se ni rukovali. Policijske patrole vozile su se gradom te su uz upaljena plava rotacijska svjetla i glazbu iz megafona zahvaljivale građanima što se pridržavaju uputa vlasti. Bilo je i onih koji su te upute kršili, a neki od njih već su bili kažnjeni zbog toga. Parkom „Burggarten”, koji je poput ostalih zaštićenih parkova bio zatvoren, šetali su lipicanci. Bečki gradski parkovi još su uvijek bili otvoreni za razliku od dječjih igrališta. Brojna mjesta u gradu bila su puna stabala i grmova koji cvjetaju. Proljetnice su izbijale iz zemlje jer je bilo toplo kao ljeti. Sve dok se nije vratila zima i dok nije pristigao ledeni zrak sa sjevera.
U Beču su bili zabilježeni prvi smrtni slučajevi. Govorilo se da su ugroženi prije svega stariji od 65 godina i kronično oboljeli. Sarah i Stefan bili su nešto stariji od trideset, stoga ih je osobito zanimala dob osoba koje su preminule od koronavirusa i jesu li bolovale od kroničnih bolesti. Naime, još nisu postojala sigurna saznanja o toj bolesti, tako su kazali i stručnjaci koji su morali biti upućeni u to. Vjerojatnost da bi virus i za njih mogao predstavljati smrtonosnu prijetnju nije se mogla u potpunosti isključiti.
Poljuljana rutina
Zatvorio se bar u kojem je Stefan sve do prethodnog tjedna radio. Radno mjesto visjelo mu je u zraku. Još nije bilo poznato hoće li njegova šefica prijeći na vladin model takozvanog skraćenog radnog vremena. Sarah je radila od kuće. Zasad je sve ostalo po starom. Računalo se nalazilo na stolu u dnevnom boravku, a pored njega ležala je bilježnica s njezinim materijalima za posao. Stefan je često gledao televiziju. Dok je Sarah radila, preselio bi se u spavaću sobu. S rukavicama za jednokratnu upotrebu i prekrivajući usta šalom odlazio je u kupovinu, a i kuhao je. Radio je nekoliko sklekova dnevno ili je to barem nastojao činiti. Dugo bi ležao u kadi. Povremeno bi otišao u dnevnu sobu da vidi kako je Sarah i razgovarao s njom. Tako je njihova svakodnevica izgledala već više od tjedan dana. Govorili su da žive poput zlatnih hrčaka.
„Nakratko ću izići”, rekla je Sarah. „Idem u vožnju biciklom. Hoćeš sa mnom?” „Vani je prehladno.” Stefan se zavalio na kauč i podmetnuo si je jastuk pod glavu. „Danas sam još htio pokušati sašiti zaštitnu masku. Našao sam sjajne upute za to. Moram samo pronaći odgovarajući komad žice.” „Čemu služi žica?” „Kako bi se rub maske mogao prilagoditi obliku nosa.” „Što kažeš na one malene zavarene žice za vrećice za zamrzivač koje nikad ne rabimo? Tada bismo ih se napokon riješili.” „One bi trebale odgovarati. A moraš li danas još raditi?” „Ne, već sam gotova s poslom.” Sarah se ustala i legla na kauč pored Stefana.
„Sve ovo djeluje nekako nestvarno, zar ne?” upitala je Sarah nakon što su neko vrijeme šutjeli.
„Da, cijela ta situacija je suluda”, uzvratio je Stefan.
„Zbivaju se tako apsurdni događaji. Svečana prisega nove vlade uz zaštitne maske! Nosila ih je cijela slovačka vlada, a njihova je predsjednica svoju čak uskladila s haljinom!”
Stefan je odmahnuo glavom, a nakon što su neko vrijeme ponovo ležali u tišini rekao je: „A one sirote žene u Zagrebu. Kao da nije dovoljno teško sada dobiti dijete, a onda još zbog potresa moraš izići na ulicu s novorođenom bebom.”
„Kako ćemo sve to prebroditi, što misliš?” upitala je Sarah.
„Nemam pojma”, odgovorio je Stefan, „jednostavno hoćemo.”
„Svijet se okrenuo naglavce. A mi smo sretnici jer imamo sve što nam treba. Topao dom, dovoljno hrane.”
„Zdravi smo … i imamo jedno drugo.”
„Tako je, imamo jedno drugo.” Sarah je počela razmišljati. „Još prije dva tjedna nisam bila toliko zahvalna na tome kao što sam to danas. Sjećaš li se kako sam se uzrujavala što se tako kasno vraćaš s posla?”
„Da, to se dogodi tako brzo … Lokal je bio pun, pivo je teklo u potocima. Danas je to nezamislivo.” Stefan se nakašljao. „Nažalost, još uvijek nisam siguran da se tijekom svoje posljednje smjene nisam zarazio.” „Prošla su dva tjedna. Nisi zaražen. Zdrav si. Samo previše pušiš.” Sarah je poljubila Stefana u obraz i ustala se. „Idem ja sada.” „Poći ću s tobom. Usput bismo mogli svratiti do gospođe Nepomuk i pitati je treba li joj nešto.” „Dobra ideja, učinimo to.”
Bez doticanja
Sarah i Stefan su se preodjenuli, spustili na prvi kat i pozvonili na vrata gospođe Nepomuk. Gospođa Nepomuk imala je više od osamdeset godina i teško je stajala. Obično joj je trebalo dosta vremena da dođe iz sobe do vrata. Sarah i Stefan su osluškivali. Čuli su je kako dolazi i već su čekali kad će upitati: „Tko je?”
No pitanja danas nije bilo. Umjesto toga gospođa Nepomuk tako je glasno zveckala svežnjem ključeva dok je otključavala vrata da su se Sarah i Stefan zbunjeno pogledavali. Kad je naposljetku otvorila vrata, vidjeli su da joj je lice bilo prekriveno crvenim mrljama, a oči pune suza. „Što se događa?” Stefan je zadržao Saru kad je napravila korak prema naprijed i instinktivno ispružila ruku prema njoj kako bi je utješila. „Moja kći”, rekla je gospođa Nepomuk te je pogledavši Saru u oči briznula u plač. Sarah je ponovo počela podizati ruke kako bi joj pružila podršku, a Stefan ju je iznova zaustavio. „Znam da je teško.” Sarah je pogledala Stefana puna negodovanja i boli. Uzela je dubok udah i napokon spustila ruke.
„Gospođo Nepomuk, što se dogodilo? Ispričajte nam. Ali smirite se, smirite se, sada smo ovdje.” Hodajući malim koracima i jecajući vodila ih je kroz hodnik, a Sarah i Stefan polako su je slijedili održavajući preporučeni razmak.
U dobrim rukama
Gospođa Nepomuk nije sjela u naslonjač u kojem je inače sjedila kada bi je oni posjetili, nego se smjestila na jedan od dvaju prozora i gledala Dunavski kanal.
„Ne mogu sada sjediti”, preko ramena je rekla mladom paru koji se zaustavio nasred sobe. „Dakle, moja kći je testirana. Pozitivna je.” Gospođa Nepomuk je ušutjela. „Upravo sam saznala.” Starica je duboko uzdahnula i odmahnula glavom. „Danas će biti primljena u bolnicu. I ne smijem je posjećivati.” Nastavila je odmahivati glavom. „Moje dijete je u bolnici, a ja sam zaglavila ovdje i ne mogu ništa poduzeti.” Gospođa Nepomuk briznula je u plač. Bila je toliko potresena da je izgubila ravnotežu i polako pala postrance.
Sarah i Stefan pohitali su prema njoj kako bi je uhvatili. I uspjeli su u tome. Podupirući joj obje ruke odveli su je do naslonjača. „Žao mi je”, jecala je, „žao mi je. Sada ću i vas dovesti u opasnost.” „Bez brige, gospođo Nepomuk. Bit će sve u redu. Bez brige.” Stefan joj je iz kuhinje donio čašu vode, a Sarah joj je približila stoličicu na koju je mogla podići noge.
Sarah joj je sada vrlo jasno i odlučno govorila: „Gospođo Nepomuk. Vašoj će kćeri pomoći. U dobrim je rukama. Ima dovoljno kreveta, čak i za najteže slučajeve. Kod nas situacija nije eskalirala. Jer se svi držimo zajedno i tu smo jedni za druge.” Gospođa Nepomuk slušala je i kimala glavom. „A nas dvoje, Stefan i ja, i dalje ćemo biti tu za Vas, kao i dosad. Brinut ćemo se za Vas. Niste sami.”
Gospođa Nepomuk pognula je glavu i ponovo počela plakati. „Kad bi se barem sve dobro završilo. Kad bi se barem sve uskoro završilo.” „Zajedno ćemo to prebroditi”, kazao je Stefan stojeći s čašom vode u ruci, „kao što je Sarah upravo rekla. A kad sve to završi, ići ćemo s Vašom kćeri u šetnju uz Dunavski kanal, kako najviše volite.” „Da”, kazala je gospođa Nepomuk, „učinit ćemo to.” Ispustila je dubok uzdah olakšanja i pogledavši najprije Saru, a zatim Stefana rekla je: „Hvala.”
Zanimljive poveznice uz priču
Grafički prikaz: Sandra Biskup
Tekst: Simon Kovacic
